Život u snijegom zametenoj Lici
Priča o jedinoj stanovnici zabačenog zaseoka Kosinja (Poljan), priča o probijanju motornim sanjkama, priča o gromu koji je zamalo srušio kuću, starom štednjaku na drva, divljim svinjama, medvjedima, …. Ukratko, priča o životu u snijegom zametenoj Lici.
Sve je počelo zapravo sredinom siječnja 2009. godine, pozivom na dežurni telefon Stanice. Poziv je uputila jedna gospođa iz Ogulina koja je uz puno isprika za uznemiravanje zamolila za pomoć svojoj majci koja se nalazi u jednom sasvim zabačenom zaoseku Kosinja, Poljan. Problem je bio što zbog snježne mećave ona ne može posjetiti majku koja je upravo došla iz Bolnice i ne može joj dopremiti za život neophodne namirnice, a prvenstveno vodu. Naravno cijeli taj zaseok nema pitku vodu, i jadna starica je doslovno žedna, jedino što joj preostaje je topiti snijeg. Odmah smo pristali i još isti dan krenuli u ovu akciju, malo čudnu, ali ipak akciju.
I zaista do kuće nesretne starice s najbliže asfaltirane ceste ima nešto više od tri kilometra šumske ceste, što je predstavljalo pravi izazov za našu Toyotu nanovo opremljenu specijalnim zimskim gumama. Naravno, probili smo se. Tim GSS-a koji se probio do starice s hranom i vodom, osim dostavnog dijela akcije pobrinuo se da staroj gospođi pripreme i dosta nacijepanih drva za grijanje na temperaturama koje se često spuste i do minus 20 stupnjeva ispod nule. Ostala nam je odlična uspomena i dobar osjećaj nakon ove humanitarne akcije, u kojoj smo zaista bili potrebni, a trebali smo također upotrijebiti i svu potrebnu tehničku pomoć i opremu kojom se koristi HGSS.
Nekako sve do kraja 2010. godine više nismo niti čuli za staricu koja već godinama živi sama u kući, sama u cijelom selu, i posljednji je stanovnik nekad živahnog sela Poljan. Nešto prije Božića smo je se sjetili i nazvali kćer, koja se oduševila pozivom i zamolila ako joj možemo posjetit majku, i kupit joj nešto hrane. Rado smo pristali, a kako je snijeg bio prevelik za terenca, prema baki smo se uputili motornim sanjkama. Morali smo ponijeti i motornu pilu i prokrčiti prolaz kroz snijegom porušena stabla na putu.
Kad smo stigli, pozvasmo je na prozor, a ona odmah veselo pozdravi prepoznavši dečke koji su bili kod nje gotovo dvije godine ranije. Veseli se razgovoru, nudi rakiju, prepričava nam događaje koji su se zbili od kako nas nije bilo. Najgore što se dogodilo kaže je bilo kad joj je tijekom jedne olujne noći grom pogodio u kuću i skoro je srušio. Silina udara groma je raznesla u prah cijelu jednu stranu kuće, uništivši pritom spavaću sobu.
Jako sam se prepala kaže, nisam dugo od straha mogla mrdnuti, nisam znala što se dogodilo. Što se tiče sobe, kaže, ma briga me za nju, ionako je bila uvijek hladna, a nisam voljela ni spavati u njoj. Ovdje u kuhinji imam mali kauč i tu ja i moja mačka boravimo po cijele dane, nešto skuhamo, pričamo, svađamo se i mirimo. Iznenade nas ponekad divlji prasci, a i medvjed je dva put bio pred vratima. Ne bojim se ja, ja dreknem i potjeram ga, a on ode polako, nije da me se baš boji, ali svejedno ode. Ne vole oni ljude, valjda samo svrati vidjeti dali sam još živa.
Usamljena starica priča mnoge priča nastojeći nas zadržati čim duže. Odlazimo uz obećanje da ćemo doći na njezin, pravoslavni Božić, i donijeti poklone. Naravno obećanje smo i održali, te joj uz prigodne poklone i pečenog odojka donijeli i zidni sat. Onaj njezin radi samo u vodoravnom položaju, pa ima svoje mjesto u dnu kreveta pokraj nogu. Ako ga objesim na zid, brzo se umori podižući kazaljke i više nije točan, kaže nam. Novom se satu obradovala, posebno extra velikim brojevima, koje je lako mogla čitati kroz mutno staklo starih naočala pokojnog muža. Jeftini sat iz Singapur-Shopa se pokazao pravim pogotkom.
Sad smo već stari znanci, i vadi nam iz novčanika izrezak iz novina na kojima smo kod nje u prvoj posjeti. Dobro to čuva, na slici je i ona. To joj je prvi put da je u novinama, kaže, a voli se slikati. Da je imala priliku ići u školi, bila bi advokat, to joj je bila životna želja, ovako nikad nije išla nikud, odgajala djecu, dok je muž radio na građevini. Suza joj uteče, a ona je stiže i brzo obrisa rukavom i okreće veseliju temu. Priča kako joj se kuća zapalila i smije se kako je uspjela ugasiti vrućom vodom iz padele štednjaka na drva (šparketa), koju je krpom prskala po plafonu. Nimalo se ne čudimo, šparket je već odavno dao svoje, vrata za loženje su podbočena drvenom cjepanicom koju je sama izradila, vrata rola su zavezana žicom koju je kaže još pokojni muž tu stavio. Pleh na kojem se kuha odavno više ne bi trebao služiti u te svrhe, o čemu svjedoče brojne pukotine kroz koje plamen izlazi van, a niski strop obložen papirom za omote, da ne puše, sav je pocrnio svjedočeći o brojnim gašenjima požara na ovakav način.
Dižemo se da joj ponovo nacijepamo drva i složimo kao prvi put, da ne mora po studeni i snijegu ići van. Skače na noge, NE, ne treba, pod ionako samo što nije propao u konobu, ne bi izdržao pod drvima. Opet skreće temu, ovaj puta na mačku, koja spokojno sjedi pokraj šparketa i gleda u božićni ručak, dva na tanke komadiće isječena krumpira na malo ulja. Kaže da to nije sve ima i malo pileće juhe, zapravo juhe iz vrećice s malo pileta. Pitam dali je to još uvijek ono pile što smo joj ga donijeli još prije katoličkog Božića. Je je, veselo odgovara, i imam ga za još jednom spremit.
Na kraju nas moli da joj usput kad dođemo u grad platimo struju, vadi sve uplatnice i opomene, da pronađemo pravu, daje novce, i kaže ostavite kusur za piće. Ne treba meni milostinja ponavlja, imam ja svoju penzijicu, samo ne mogu nikud, da kupim što. Moli nas idući put, ako budemo dolazili, da povedemo i patronažnu sestru, da joj da nove lijekove. Dajemo joj broj da nazove ako joj što zatreba, broj je naravno 112. Znam da ponosna starica neće zvati dok joj ne zagusti. A kad nazove tu smo naravno, kao i svaki put. Odlazimo, pomalo teška srca je ostavljamo dok nas ispraća sa prozora u molitvu sklopivši ruke.