Potraga na Kleku-Mađarski turisti
Jučer 22. kolovoza 2010. godine, u 21.36 sati na dežurni telefon HGSS Stanice Ogulin stigao je poziv iz ŽC 112 Karlovac o potrebi pokretanja potražne akcije spašavanja izgubljenih planinara na masivu Kleka.Prema tada dostupnim informacijama radilo se o 4 planinara, stranim državljanima iz Češke ili Poljske. Veza mobitelom sa njima bila je vrlo loša, gotovo neupotrebljiva za bilo kakvu korisnu informaciju, pa se je tek tijekom same akcije ispostavilo da se radi o Mađarima.
Oko 22 sata 17 spašavatelja Stanice Ogulin krenulo je u akciju sa dva vozila, sa namjerom da šumarskim putevima uđu što dublje u šumu presjecajući staze kojima bi se planinari mogli kretati. Nažalost u kontaktu sa njima uvidjeli smo da zvučna i svjetlosna signalizavija ne dopire do njih pa je odlučeno da se pređe u potragu iz više smjerova. U tim tenutcima dobili smo vrlo bitnu obavijest da je jedna grupa od 3 planinara uspjela doći do Vitunja i da je u planini ostalo još četvero upravo tih koje tražimo. Odlučeno je da se potraga intezivira iz Vitunja suprotnim smjerom od njihovog kretanja. Iz razgovora sa pristiglim Mađarima suzio se teren potrage i odlučeno da ispali signalna raketa koju su na sreću izgubljenici vidjeli (prethodno smo im najavili mobitelom da obrate pažnju). Po njihovom opisu zaključili smo da se mogu nalaziti u više kanjona i na većoj nadmorskoj visini. Nešto kasnije ispaljena je još jedna raketa sa druge lokacije, no nažalost bez efekta! Selekcijom podataka odlučeno je da krene pretražiti najteži teren Perasov jarak koji se proteže od Vitunja pa sve do Klečica na Kleku. Nakon sat i pol uspona pronađeni su izgubljni planinari i nakon njihovog pregleda i kratke okrijepe nastavilo se spuštanjem koji je potrajalo preko sat vremena. Akcija je završena u 04.00 sati 23. kolovoza 2010. (Ne)sretni Mađari shvatili su koliko je truda i napora bilo uloženo u ovoj akciji, no bilo bi daleko bolje da su znali prije!
Njihovi problemi su nastali kada su usprkos savjetu domara u planinarskom domu na Kleku da ne idu stazom prema Vitunju (zahtjeva 4-5 sati napornog i opasnog silaska) odlučili ipak krenuti baš tuda. Slijedilo je još nekoliko loših odluka njihovog vođe pa su krenuli tek oko 18 sati! Dodatna komplikacija i naj veća je bila to što se grupa razvojila na dvije skupine, te je ova „naša“ sastavljena od 3 djevojke i jednog mladića upala u opasnu avanturu. Opću psihozu kod izgibljenih Mađara pojačalo je to što su naletjeli na šumske pčele ili ose i dobili nekoliko uboda.