Lavine na Velebitu
30. siječnja, 2010. godine u posjet Velebitu došlo je troje alpinista iz Zagreba, koje je predvodio Robert Erhardt, pročelnik HGSS Stanice Zagreb. Krenuli su na turu turnim skijama Velebitom od Visočice prema Strugama. Plan je bio da im članovi HGSS Stanice Gospić osiguraju logističku potporu, kao i transport u smislu podizanja motornim saonicama koliko se može putem prema Visočici. Za nas u Stanice Gospić je ovo trebao biti još jedan dobar trening, ali ipak ne ide sve uvijek po planu, pa je tako bilo i ovaj put.
Za početak dana dočekalo nas je pravo GSS vrijeme - kiša je padala kao da nikad neće imati drugu priliku za to, u par navrata je prešla u snijeg, ali samo nakratko. Noć prije je palo oko pola metra mokrog snijega kojeg je kiša samo dodatno raskvasila i slegla, te se poput blata lijepio za skije tjerajući nas da se borimo za svaki korak. Ispod te mokre smjese nalazila se čvrsta zaleđena ledena ploha koja je vozača motornih saonica dovodila do ludila.
Da bi stvar bila bolja nigdje se nije dalo spojiti 100 m puta a da nas ne zaustavi srušeno popriječeno drvo ili više njih. Naravno standardna oprema motornih saonica na ovakvim turama je i motorna pila, koja je po tko zna koji put do sada opravdala i zadnji novčić uložen u njezinu nabavku.
Nakon par sati smo potrošili sve gorivo za motornu pilu, a porastom nadmorske visine je znatno porasla i visina snijega pa su i motorne sanke odlučile da ne idu dalje. Ipak smo bili zadovoljni, prešli smo znatan dio puta i već bili visoko u planini, do doma na Visočici (srušenog i zapaljenog) je ostalo svega oko 1.5h.
Rastajemo se od kolega iz Zagreba i oni mokri i promrzli nastavljaju prema svom planu, a mi isto tako mokri i promrzli vraćamo se natrag u Rizvanušu, netko na saonicama, a netko na skijama, pa tako pretječući se međusobno do dolje. Nedugo po silasku dobijem poziv od Roberta koji me obavještava da se vraćaju nazad jer bi bilo čisto ludilo nastaviti dalje s turom. Ne shvaćajući odmah o čemu govori, pitam ga, a on mi slikovito opisuje lavine koje se obrušavaju pored njih na manje od stotinjak metara udaljenosti. Opisuje mi strahovitu buku i tutnjavu. Kaže da su dvije lavine presjekle tragove kojim su došli, ispred jedne stoje, a upravo čuju novu još malo ispred. Jedna zaista velika je odnijela cestu presjekavši i tragove naših motornih saonica. Javljam mu da dolazim po njih nazad.
Poslije, u sigurnosti doma na Baškim Oštarijama, komentiramo cijeli događaj. Po tko zna koji put zaključujemo da u Hrvatskoj, posebno na Velebitu itekako ima lavina i opasnosti od lavina, samo je malo planinara koji u ovo vrijeme prolaze lavinoznim područjem, pa na svu sreću nema stradalih. Zaključujemo također da je pogrešno mišljenje kako lavina gubi na snazi u ovim područjima visoke i guste šume. Snimljene fotografije svjedoče o razornoj snazi ovih lavina dok poput zmije vijugaju niz padinu trgajući sve pred sobom.