Humanost na prvom mjestu
Članovi HGSS Stanice Gospić nastavili su svoje humanitarno djelovanje i još su jednom posjetili posljednju stanovnicu zabačenog kosinjskog zaseoka Poljan, gđu Milicu Paripović. Starica im je, kako je obećala još u siječnju u novom štednjaku ispekla kruh.
Naravno niti ovaj put gorski spašavatelji nisu došli bez prigodnog paketa hrane i pića. Zima polako jenjava, snijega gotovo da i nema,pa iako je živa termometra još duboko ispod 0, život na selu se ponovo pokrenuo, i sada naša starica ima pokojeg posjetitelja. Obitelji čiji su preci nekad živjeli u ovom zabačenom zaseoku pomalo dolaze obilazeći svoja imanja, a svrate i kod naše hrabre starice.
Sva vesela zbog toga kaže da nas neće više tako često smetati i zvati, te usprkos našim uvjeravanjima kako nam to nije niti najmanje teško, sva ponosna vadi poklon koji je pripremila za nas. Iz susjedne sobice dovlači brdo, niti i preslicu. Kaže da je brdo od jedanaest pasama i da je n
egdje s polovice prošlog stoljeća, izradio joj ga njen tata kad je bila još cura. Preslica je negdje s samog početka prošlog stoljeća i darovao ju je njezin djed, a posebno se ponosi nitima, koje je kaže sama napravila, usto nam recitira dio neke prigodne pjesmice "Niti moje niti tvoje", znalački nas gleda, onako kao da nije sigurna da li smo shvatili.
Dok nam detaljno objašnjava kako sve to radi, na trenutak iza izboranog lica drevne starice se gotovo može vidjeti lice mlade djevojke pune života i sreće, kako s curama iz sela izrađuje kojekakve rukotvorine. Onda odjednom, onako kako to ona i običava, skoči se s kreveta i najbrže što je mogla otpraši u istu onu sobicu i dovuče neku staru vreću uredno premotanu, te iz nje izvuče bijelu plahtu ukrašenu kojekakvim cvjetnim uzorcima. Hvali se kako je to osobno napravila, i sve je bilo dobro dok nam nije objasnila kako je svrha ove lijepe rukotvorine - prekrivanje odra za pokojnika. Na trenutak smo svi zastali bez riječi, ali opet se ona snašla prva i već u trenu nestade u onoj svojoj sobici. Vraćajući s vragolastim osmjehom na licu nosi u ruci domaći pečeni kruh i ponosno ga podiže pokazujući prema štednjaku.
- Gledajte ovo je kruh ih novog šparketa, i to je kruh za vas. Za Vas sam ga spekla kako sam Vam i obećala, a i zaslužili ste ga. - govori ona.
Uistinu, prilikom zadnjeg posjeta iz siječnja kada smo se do nje probijali motornim sanjkama vukući na kanađanki novi novcati štednjak, donaciju NoveTV, njezinom oduševljenju nije bilo kraja, i tada dok smo ga montirali, ona nam je uistinu obećala ispeći kruh. ( http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/baka-milica-dobila-novu-pec-da-prezivi-zimu-u-lici.html ) Odlazimo sa poklonima, razmišljajući gdje ćemo ih izložiti u Stanici HGSS, pozdravljamo se sada s našom već starom prijateljicom. I ona pozdravlja nas, zovući nas svojom djecom. Dok se spuštamo terencem niz opasnu strminu prilaza ispred kuće razmišljamo kako ovog puta nismo vidjeli njezinu crnu mačku. Ma valjda je u selo zabunom došao neki miš pa mu je stari mačak otišao objasniti tko je tu gazda...